Knjiga Mladena Lojkića "Masoni protiv Hrvatske" nastavak je jednog nadahnutog i izuzetno vrijednog rada na otkrivanju povijesne istine, kao i istine u povijesti, a koji je hrvatskome narodu prijeko potreban da bi se mogao snaći u prisutnoj kakofoniji laži u koju je stavljen. Za jedan narod je od presudnog značenja da otkrije svoj smisao postojanja, da uvidi koje poslanje u povijesti ima, jer narod otuđen od svoje povijesti nema mogućnosti uvida u vlastiti bitak te takav postaje nedefinirana masa koju se lako može modelirati po određenom kalupu. Odnosno, u našem konkretnom slučaju, po kalupu koji je napravljen u radionicama masonskih loža. Točnije, po kalupu centralne majke-lože u Londonu koja izrađuje temeljni model po kojem se dalje ovaj obrazac zla širi kroz paukovu mrežu masonerije u koju je uhvaćen praktički cijeli svijet.

Nažalost, i Hrvatska se dala uplesti u tu mrežu zla te je time kao država učinila jedan, u biti, samoubilački akt, jer dozvoliti djelovanje jedne organizacije koja kao svoj svjetonazor deklarira brisanje država i poništenje različitosti naroda te se ujedno i hvali time da gradi Novi svjetski poredak gdje će cijeli svijet biti jedna jedinstvena država bez granica i bez narodnosnih identiteta, a s jednom jedinstvenom i svima prihvatljivom religijom. Time što se sugerira da je potrebna jedna sinteza, čak i nadogradnja, svih postojećih religija, istodobno se implicira da ni jedna od njih nije „ona prava“ koja bi mogla zadovoljiti potrebe cijelog čovječanstva. Masonstvo sebe vidi kao avangardu čovječanstva na putu prema samoostvarenom savršenstvu, kao ono najbolje od najboljeg što ljudski rod može dati, te se istovremeno nameće kao tražitelj i stvaratelj (graditelj) te nove, čovječanstvu navodno prijeko potrebne i spasonosne religije kojom će se ostvariti masonska utopija tzv. Hrama čovječanstva izgrađenog po nacrtima Velikog arhitekta univerzuma.