Nakon prve knjige lirskih fragmenata i
stihova “Samosanacije” Suzana Matić izjavila je kako je ono što nam nedostaje,
ono što najviše jesmo. Te da je njeno pisanje često više ranjavanje, nego
cijeljenje.
‘Jer
ta emocija koju lovim po sebi i po redovima u kojima je ispisujem, jednom kad
je napisana nije puštena van, nego baš suprotno – kada je prepoznata,
ulovljena, ona samo raste i preuzima me.’
U
novoj pjesničkoj knjizi “Drugojačija”, u kojoj se ovaj put odlučuje samo za stih
a izostavlja lirsko-prozne fragmente, to Drugo i dalje nedostaje, a autorica
je, naravno, i dalje u potrazi za Bogom u licu Drugoga, ali i ona je drugačija,
jača, svojim je pisanjem, koliko god bilo traumatično, podigla krovnu gredu i
sad vam je samo hrabro krenuti s njom kroz prostore koje je osvojila.
