Grčki mitovi

Srednjovjekovni misionari katoličke crkve donijeli su u Veliku Britaniju, uz čitav opus svete povijesti, kontinentalni univerzitetski sustav zasnovan na rimskim i grčkim klasicima. Legende, kao one o kralju Arturu, Robin Hoodu, Guyu iz Warwicka, Blue Hagu iz Leicestera, smatrane su pogodnima za narod dok su u rano Tudorovo vrijeme svećenstvo i obrazovane klase češće posezale za mitovima Ovidija, Vergilija i pričama iz Trojanskog rata. Premda se službena engleska literatura između šesnaestog i devetnaestog stoljeća ne može ispravno shvatiti osim u svjetlu grčke mitologije, klasici kasnije gube uporište u školama i univerzitetima tako da se za obrazovanu osobu više ne može očekivati da će znati (primjerice) tko su bili Deukalion, Pelops, Dedal, Laokoont ili Antigona. Znanje o ovim mitovima najčešće se izvodi iz bajkovitih verzija priča kao što su Kingsleyevi Heroji i Hawthorneove Tanglewoodske priče. Na prvi pogled ovo ne izgleda važno, jer je u posljednje dvije stotine godina moderno odbacivati mitove kao bizarne i himeričke uobrazilje, smatrajući ih šarmantnim svjedočanstvima djetinjstva grčke inteligencije koje je crkva prirodno podcjenjivala, ističući veću duhovnu važnost Biblije. No, ipak je teško precijeniti njihovu vrijednost u proučavanju rane europske povijesti, religije i sociologije.