Kako žive mrtvi

Godina je 1988. i Lily Bloom, šezdesetpetogodišnja Amerikanka, leži u Kraljevskoj ušnoj bolnici u središtu Londona i umire od raka. Sve je u redu s njezinim ušima, ali su samo tamo uspjeli pronaći bolnički krevet za nju. Dok njezine dvije kćeri oblijeću oko nje, a medicinske sestre je pune morfijem, Lily gubi svijest i opet se osvješćuje, bijesna što joj je ostalo tako malo vremena, a toliko još ljudi valja omalovažiti. U deliriju je progoni mržnja na židovski antisemitizam i njezin život koji je bio pun nemirnih strasti. U kutu bolničke sobe spokojno sjedi australski domorodac, koji, s vremena na vrijeme, podsjeti Lily kako će njemu pasti dužnost njezina prijenosa preko rijeke mrtvih Stiksa; umjesto novčića, tradicionalne nagrade prijevozniku, rado će prihvatiti njezino umjetno zubalo.

"Kaže se da si ono što jedeš. Sad, kad umirem, znam da je to čvrsta istina. Zapravo, ne samo čvrsta, nego i ledena. To je i mokra, ljepljiva, smrznuta stvarnost. To je ružičasti nabujali puding dokaza i vlaknasta kaša zbilje. To je hrskavičava potvrda što buja poput vlakna mesa što je zapelo među zubima. Ne, nemam već godinama svojih vlastitih zubiju, razumijete, nego sam se nedavno zatekla kako sanjam o zubima, o tome kako bi to bilo imati vlastite zube. Sanjam kako opet imam zube."