Kad mi je izdavač ponudio da Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić pretočim u slikovnice, nisam odmah poletjela.
Znala sam da im prijeti neminovno skraćivanje, a bojala sam se i iznevjeravanja. Znam da je takvih izdanja bilo i prije, no kad sam se prihvatila posla, nisam u njih zagledala.
Držala sam se samo izvornika. Bilo je više razloga da se latim toga posla, no najjači je bio približavanje tih antologijskih tekstova Ivane Brlić-Mažuranić današnjoj djeci.
Naime, ta djeca, a već i generacija njihovih roditelja, čitaju sve manje, pa se može lako dogoditi da se s tim pričama nikad ne susretnu.
Ako pak Ivanine priče ostanu samo u obliku kako ih je napisala, vrlo je vjerojatno da današnja djeca neće posegnuti za njima. Apsurdno, ali odbit će ih nekoć njihova najveća vrijednost: jezik.
Vremena se brzo mijenjaju, danas ni djeca ni njihovi roditelji nemaju više strpljenja za čitanje, a slikovnice će –
kao kraće knjige – još možda i pogledati. Bolje da pročitaju išta nego ništa. Uvjerila sam se da je današnjoj djeci vrlo bogat i slojevit Ivanin jezik, pun poslovica i mudrih izreka, već uvelike nerazumljiv, pa to bogatstvo više ne osjećaju kao bogatstvo nego kao zapreku.
A autorica je te priče pisala za svoju djecu kad su ih već mogla i sama čitati.
Naravno, majka im ih je prije toga pričala, no današnja se djeca na dulje staze ne mogu više usredotočiti. Uz TV-junake koji brzo skaču po ekranu, sve im je presporo.
NIVES OPAČIĆ
