Savršeni svijet

Ponekad, kad moj pogled uhvati otvoren, topao i radostan pogled psa, ili dijete moga djeteta svojom malom rukom uhvati moju veliku, ili me dostigne miris kilometrima udaljenog mora, ili pak snažni ljetni pljusak oboji nebo svojom jedinstvenom i uvijek drukčijom bojom, pomislim: da, ovo je ipak savršeni svijet! A onda krenem ulicom, a ispred mene čovjek s torbom na leđima. Ne baš onom pravom, kožnatom ili nekom drugom, već torbom strahova, nevolja, tereta pamćenja...