Seljačka buna

Šenoin povijesni roman Seljačka buna je vjerna rekonstrukcija glasovitog ustanka hrvatskih seljaka 1573. godine i svih dogadaja koji su mu prethodili. U središtu piščeva zanimanja je sukob plemenitaša Franje Tahija i Uršule Heningove oko vlasništva nad imanjima Susjedgrad i Stubica, koji je prouzročio jednu od najtragičnijih epizoda u hrvatskoj povijesti, a sve u sjeni neprestane turske opasnosti.
lako su sve Šenoine simpatije na strani obespravljenih i potlačenih seljaka koji su se s pravom pobunili protiv nasilnih feudalaca, pisac je svjestan uloge hrvatskoga plemstva u borbi protiv Turaka i za opstojnost hrvatskoga naroda, pa mu utoliko teže padaju krvavi obračuni medu posvađanim velikašima, koji če dovesti do ustanka seljaka, njihova poraza i gubitka tisuća života. Znamenite su riječi podbana Ambroza Gregorijanca kojim se obraća poraženom banu Petru Erdodyu pod Susjedgradom: "Pod ovim bregovima teče krv našega naroda, skupocjena krv koju bi valjalo štedjeti za našu majku - za našu domovinu na koju reži odasvud divlja zvjerad."
Znamenite su i riječi seljačkoga vode Matije Gupca kojima se obraća svome ispovjedniku uoči smaknuća: "Prerano smo došli. Još nije mladica dorasla do stabla. Al vrijeme ide kao vječita struja, a iza gustog mraka budućih dana trepti mi zvijezda, spas mojega puka." Gubec je bio u pravu; kmetstvo će ukinuti tek ban Josip Jelačić 1848., a potpunu slobodu hrvatski će narod ostvariti u Domovinskom ratu krajem dvadesetoga stoljeća.