U novom romanu Dabogda te majka rodila Vedrana Rudan nastavlja s misijom podrobnog skandaliziranja hrvatske (i ne samo hrvatske!) javnosti. Ova autorica specifičnog dara da neprestano uznemiruje duhove sustavno se bavi preispitivanjem svega što nam se čini nedodirljivim i svetim. A ima li ičeg nedodirljivijeg, ima li, zaista, ičeg svetijeg, ima li, može li uopće biti većeg tabua od glorificirane figure Majke?
Protagonistica najnovije Rudaničine knjige, svojevrsni autoričin alter-ego, žena je koja živi u sretnom braku, vodi uspješan posao, ima kćer koju voli i koja tu njezinu ljubav iskreno uzvraća. Dakle, riječ je o zreloj osobi čija je realnost stabilna, mirna i ugodna, ali koja ipak, i u šezdesetoj godini, nije u stanju razriješiti osnovnu dilemu i pitanje koje je prati tijekom cijelog njezinog odrastanja i života. Miris oca-silovatelja dobro joj je poznat – on zaudara na češnjak i bijelo vino – ali koji je to, dovraga, miris majke? Miris hladne, neangažirane majke koju protagonistica i voli i mrzi istodobno, i koja svoje posljednje dane provodi u skupom staračkom domu, izbezumljujući i obitelj i osoblje neprestanim žalbama na “fantomske” bolove u kostima?
Odgovor na ovo neobično, bolno pitanje i sâm je neobičan.
Pa i bolan.
