Pravi naslov ove zbirke trebao je biti
njezin podnaslov, odnosno “prigodni tekstovi”. Na konačni odabir
ponukala je samo opravdana zabrinutost izdavača da jedan tako pompozno
skroman naslov neće privući pozornost čitatelja, dok će onaj prvoga
eseja pobuditi znatiželju. Vrlina prigodnog teksta leži u činjenici da
se autor najčešće uopće nije mislio pozabaviti nekom određenom temom,
ali ga je na to nagnao poziv na niz tematskih rasprava ili eseja, što ga
je potaknulo da razmisli o nečemu što bi u protivnom zanemario.
Zato ovdje imamo niz tekstova, od kojih
su neki angažirani, a neki drugi zabavno izlaganje na teme kao što su
apsolutno, vatra, zašto plačemo nad sudbinom Ane Karenjine, imaginarne
astronomije, blaga katedrala, izgubljeni otoci, Victor Hugo i njegove
neumjerenosti, cenzura, mehanizam agnicije u romanu u nastavcima,
Joyceova sreća ili nesreća u fašističko doba i tako dalje. Međutim, to
da je naslov cjeline preuzet iz prvog teksta nije slučajno, jer se
konstruiranju neprijatelja autor posvetio u svom romanu Praško groblje
niti se ovaj perverzni mehanizam prestao koristiti jer, kako bi se
narodi držali na uzdi, neprijatelje uvijek valja izmisliti i opisati na
način koji će izazvati strah i odbojnost.
