Prirodno je da autor ovakva pothvata teži optimalnoj objektivnosti, jer je svjestan da apsolutne objektivnosti u ovakvu poslu nema i ne može biti, pogotovo u Hrvatskoj, u kojoj su još uvijek duboko uvriježene ideološke podjele, pa ne postoje ni jedinstveni znanstveno-povijesni kriteriji ni nepodijeljene, općeprihvaćene vrijednosti, osobito kad je u pitanju razdoblje od sredine XIX. stoljeća do danas. Fra Šito je, međutim, svjestan te činjenice, temeljem svoga izvrsnog poznavanja ljudi i događaja u ovom gotovo dvjestogodišnjem razdoblju, izgradio i čvrsto utemeljio svoj kriterij (…). On ga je uvijek dosljedno primjenjivao i u svakom pojedinačnom slučaju uvjerljivo obrazložio, pa se ovaj rukopis u cjelini javlja kao izraz njegova osobnog pogleda na hrvatsku povijest, koja je − i takva − objektivna u najvećoj mogućoj mjeri. U njemu se očituje skladna i respektabilna slika hrvatske povijesti u svim njezinim aspektima. 

Nedostaje nam hrvatska povijest bez diktata i cenzure bilo iz Beča, bilo iz Budimpešte, bilo iz Beograda; povijest pisana bez kolonijalnog i podaničkog mentaliteta prema gospodarima, povijest pisana u slobodi i za slobodni hrvatski narod (...). Fra Šito je sagledao tu povijest i iz naroda kojemu pripada i sa strane, jer dugo živi u inozemstvu pa je mogao dobro primijetiti i opisati najplodnije izdanke toga našeg rasta „od stoljeća sedmog”.