Priča je počela u listopadu 1971. Slutio se krah hrvatskog proljeća, a
Josip Šentija imao je razloga strahovati za svoju budućnost − bio je
član Vlade hrvatskog proljeća koja će u Karađorđevu biti pometena kao
nacionalistička. Nakon te političke drame, koja se još jedanput potvrdila kao “dvojnost
hrvatske zbilje i hrvatske žudnje”, Krleža je kao direktor zaposlio
Josipa Šentiju u tadašnjemu Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. S
obzirom na zahtjevan urednički posao u izradbi Leksikona JLZ i trećeg
izdanja Opće enciklopedije, Šentija nije bio običan prolaznik kroz
Krležin ured u Leksikografskom zavodu. Poslovna je suradnja ubrzo prerasla u prijateljevanje u Krležinu domu na Gvozdu.
Mudri razgovori o književnosti, hrvatskoj povijesti, leksikografiji,
hrvatskim zabludama, hrvatskim snovima, hrvatskoj neurotičnoj javnosti i
nesmiljenoj politici, unutarnjoj i vanjskoj, koje su vodili Miroslav
Krleža i Josip Šentija od listopada 1971. do sredine kolovoza 1981., u
današnjemu se kulturnome i političkom kontekstu čine i te kako
aktualnima i živima, i to ne samo zato što se objavljuju na 40.
obljetnicu hrvatskog proljeća i 30. obljetnicu odlaska Miroslava Krleže.
Štoviše, zapisi Josipa Šentije imaju snagu neupitnog svjedočanstva o
vremenu mûka nad svime što je bilo i nad svime što je uslijedilo nakon
Karađorđeva.
