Friedrich Schlegel, spiritus movens jenske romantike, stekao je ugled kao teoretičar književnosti. U ovoj knjizi razmotren je njegov prinos razvoju hermeneutičke filozofije te recepcija njegovih misli u suvremenim filozofskim pravcima. Schlegel razvija svoju hermeneutičku kritiku kao univerzalnu metodu razumijevanja pod utjecajem filoloških rasprava Friedrich A. Wolfa o nastanku Homerovih epova. Estetička prosudba i sufilozofiranje s tekstom osnovni su zahtjevi njegove teorije razumijevanja i izlaganja. Umjetničko djelo istinski živi jedino u razumijevanju. Stoga filozofija ne smije ostati apstraktna djelatnost našega duha nego živo promišljanje kulturnih, umjetničkih i misaonih ostvarenja, njihova aplikacija na postojeće vrijeme i briga za buduće posredovanje. Na primjeru Schlegelove kritike Platona, Spinoze i Fichtea pokazano je kako pisano slovo klasičnih mislitelja može biti aktualizirano, produhovljeno, upotpunjeno. Schlegelovo razumijevanje razmotreno je i kao dijaloški odnos slova i duha s kojim se neminovno suočava svaki autor i interpret teksta.