Život u razrušenome gradu se tek pokušava uspostaviti, granice su još nejasne, pa i ona između života i smrti, živi su gotovo jalni mrtvima. Život živih započinje potragom za kruhom, kreće se putovima kruha, a prate ga nejasna sjećanja, asocijacije na stanja koja su prethodila tadašnjem, na početke rata. U gradu u kojem je sve razrušeno, srušeno je i mjesto svetosti. Traženje kruha istodobno je i traženje svetosti kruha. Nada da će se kruh – pa onda i svetost – naći, ne naslućuje se u obnovi svetih mjesta – jer se tu već nazire “lovac na novac”, a sadreni anđeo šuti – nego u obnovi zajedništva, u ljubavi, u dahu koji grije bližnjega. Anđeo je šutio je ljubavna priča u svijetu u kojem se šuti, jedva diše, a ono što se ima reći govore stvari, koji put vrlo glasno svojom srušenošću.
Roman je napisan 1950./51. u osvrtu na 1945. godinu. No Böll ga nije uspio objaviti u cijelosti već je objavio pojedina poglavlja kao samostalne priče. Neobjavljen ostatak služio mu je kao kamenolom iz kojega je dijelove ugrađivao u druge svoje knjige. Anđeo je kao zasebna knjiga objavljen posthumno, 1994. godine. Kritičari su je označili kao neku vrst Böllovog “Urfausta”. Nama se danas može činiti kao da Adenauerova era nije bila sklona svom kritičaru i da je došlo vrijeme da se Böll ponovo čita. Jer nedvojbeno su obnove različite, i svaka ima svog Adenauera, ali putovi pokazuju sličnosti, jer su ljudski i odviše ljudski.
