Blato

Milana Vlaović, kao ni njezini likovi ili svijet iz kojega su nastali, nema problema s razlogom za priču, iako ona ne počinje s nekim velikim povodom, niti će se dotaći mondenih društvenih fenomena, ni tema koje su na bilo koji način u trendu. Posve starinski i obično, kao u neka mirnodopska vremena prije tabloida i tranzicije u demokraciju, odvija se njezina stvarnost i protječe vrijeme, ispunjeno malim mjesnim zlobama i ogovaranjima, obiteljskim intrigama i nedopuštenim ljubavima, koje će zatim biti savršen materijal za gradska šaputanja i ogovaranja, a možda i za mit i legendu koja će nadživjeti aktere priče. Provincija u domaćoj književnosti obično je mračna i zatucana, pa odmah na početku shvaćamo zašto je pisac jednom davno pobjegao u veliki grad. Ili je romantična i arkadijska, poput mladenačkih sjećanja starog pedofila, pa se čitatelju smuči od te zaslađene slike svijeta, i radije bi se vratio u onu prvu, mračnu i zatucanu. Milana Vlaović iznevjerila je oba modela, pa je napisala priču koja ponajprije sliči na neku dobru staru američku televizijsku seriju, u kojoj bi nam u dvadesetak epizoda ekranom prošao cijeli jedan provincijski gradić. Mjesto u kojem ne bismo poželjeli živjeti, a ne bismo ni pobjegli iz njega. Dakle, baš takvo u kakvom nas je često život i zadesio.