Lomljivi komesar Montalbano u zakašnjeloj romantičnoj hormonalnoj oluji doživljuje svoj labuđi pjev s mladom forenzičarkom, s kojom je stjecajem okolnosti angažiran k rješavanju ubojstva voditelja i redatelja malene amaterske kazališne družbe. Carmelo Catalanotti svojim posve neobičnim, ekstravagantnim poimanjem kazališta u morbidne situacije upliće desetak entuzijasta.
U vrlo složenu radnju, znalačke gradacije, autor unosi i elemente neprihvatljiva stanja u talijanskoj političkoj i gospodarskoj zbilji u kojoj teško prolaze navlastito mlađi ljudi. Vazda hedonistički raspoložen, ali vazda i ispunjen empatijom prema potrebitim ljudima, policijski komesar Montalbano dolazi do zaključka da i nema valjanog policijskog inspektora koji nije u stanju proniknuti u dušu ljudskih bića. U tome ga je senzibilni i duhoviti autor velikog i svestranog životnog i radnog iskustva, uvijek podržavao te stvarao svoje policijske priče od velika odjeka u svim prostorima ovog našeg sve kontroverznijeg svijeta.
“Camilleri je bio pisac koji je žanru krimića dao talijanskost, i dodao mu onu društvenu kritičnost kakva se ne preporuča. Njegova refleksije na aktualne društvene probleme – gdje je centar, a gdje ljevica, pa na kojem dijelu neba svijetli 5zvijezda – rijetko su bile ovako otvorene kao u Catalanottijevoj metodi, njegovu zadnjem prevedenom romanu. U njemu je rastavio glavnog inspektora Montalbana od njegove Livije, pa mu našao novu ljubav u mladoj forenzičarki Antoniji. Stoga, ukoliko treba potražiti nekakvu oporuku pisca Andrea Camillerija (1926. -2019.), ista je kao kod drugih vrijednih pisaca: ljubav iznad svega. (…) S obzirom na to da je “Catalanottijeva metoda” Camillerijev deseti roman preveden na hrvatski, prevoditelj Juraj Gracin odavno je iznašao precizan prijevodni slog koji je suprotstavio standardu. I koristio ga je još jednom. Moglo bi se lako ustvrditi da je rijetko koji domaći pisac stvorio takav kontrapunkt standardnog jezika i čakavice kao što je to učinio ovaj prevoditelj.”
Željko Ivanjek, Jutarnji list
“Andrea Camilleri oduvijek je, uz ostalo, bio i vrlo angažirani društveni kroničar koji se nije libio izricanja vrlo preciznih i bespoštednih kritika. Njegov žalac i u ovome romanu jednako ubada, samo što je ukupni ton djela gorči nego ranije. Pisac na odlasku očito nije mogao suspregnuti malodušnost i razočaranje zbog toga kakav svijet ostavlja za sobom. Svijet koji je svojim knjigama barem malo popravljao.”
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija