Ispripovijedan u obliku unutrašnjeg
monologa, gomilanjem kratkih, eliptičnih rečenica, novi roman “Civilna opasnost” Krune Čudine
iznosi nam kroniku jednog odnosa između dvoje ljudi – pripovjedača i Hane
– koji je prožet čestim eskalacijama
bijesa, gomilanjem međusobnih optužbi, psihičkim slomovima… Pozadina jaza
između to dvoje protagonista postaje razumljivija kroz povremene pripovjedačeve
retrospekcije iz kojih saznajemo kako su se u međuvremenu odrekli svojih
poslova, prijatelja, ali i vlastitog djeteta, koje su poslali da živi na selu –
te da su gotovo opsjednuti samo jednom mišlju: kako će od svoje kuće i vrta
načiniti što sigurniju utvrdu koja će ih zaštititi od izvanjskih – civilnih
opasnosti. Upravo zbog toga, opravdano se nameće pitanje objektivnosti
doživljavanja stvarnosti u kojoj protagonisti romana žive.
U tom smislu, misaoni naturalizam i
fragmentarnost diskursa koji karakteriziraju autorovo pripovijedanje mogu se
promatrati kao odraz otuđenosti suvremenog života i sredstvo za naglašavanje
pesimistične vizije svijeta u kojem se kataklizma možda već dogodila, a
budućnost počiva na pukom životarenju likova u situaciji koja ne nosi nikakvu
nadu u mogućnost promjene, ili pak povratka u stvarnost kakvu su nekoć
poznavali i u društvo u kojem su tada živjeli…