Čini se da Montalbano pomalo postaje svjestan da mu dani mladićke vehementnosti pomalo hlape. Pod stanovitim je pritiskom svoje Livije, te je sve bliže oltaru, pa se sve češće s nostalgijom obraća svojoj prošlosti, a posao policijskoga komesara obavlja nekako sve nonšalantnije i sa sve manjom snošljivošću prema svojim pretpostavljenima. Tankoćutnost prema nevoljnicima, pak, ne napušta ga; pun je razumijevanja prema njima i vazda im je spreman pomoći, a to ga, dakako, navodi na akciju usmjerenu na one koji stvaraju nevolje. Kao takav on će se, i bez službenog naloga, uplesti u istragu kojom će stati na rep krupnom financijskom mešetaru, koji je pokrao velik broj ljudi. Jedan će umirovljenik u svom očaju posegnuti čak i za puškom… To je, međutim, tek tragikomična epizoda u cijelom slučaju koji će se na kraju razmrsiti na neočekivan i posve bizaran način.
“Camillerijeva tajna je u specifičnom humoru kojim zaslađuje svoje štivo i u osebujnom prikazu mentaliteta, prostora, ljudi i jezika… on svoju literaturu temelji na karikiranju proturječja lokalne sredine te na lingvističkim finesama dijalekta.”
Jurica Pavičić
“Camilleri se sretno, djetinjasto anarhično igra i s jezikom – neobično sicilijaniziranim talijanskim, makaronskim, ekspresionističkim.”
Antonio Di Grado
“Dugo traženje posve mog jezika rođeno je iz potrebe da nađem najbolje sredstvo da iz sebe izvučem dovoljno visok postotak onoga što želim reći… Dijalekt i jezik rabim na istoj razini, oba su bitni sastavni dijelovi moga ‘glasa’. “
Andrea Camilleri
