“I stadoh tražiti novu ljepotu, pravu ljepotu, gdje je oblik tek predgovor knjige o duši.”
Antun Gustav Matoš, jedan od najvažnijih predstavnika hrvatske moderne, rođen je u Tovarniku, u Srijemu, 1873. godine. U Zagreb se, sa svojim roditeljima, preselio kada je imao samo dvije godine, pa je poslije s pravom mogao napisati da je “Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.” Matoš je tijekom svog kratkog ali burnog života na relaciji Zagreb-Beograd-Pariz-Zagreb napisao čitavu biblioteku knjiga nametnuvši se originalnošću svojega stvaralaštva u sam vrh hrvatske književnosti na prijelazu 19. i 20. stoljeća.
Sve novele u ovom izdanju objavljene su u zasebnim svescima još za autorova života pod naslovima: Iverje, Novo iverje i Umorne priče. Najvećim dijelom nastale su za njegova boravka u Parizu, a pisane su u modernističkom stilu i duhu. Neke od njih imaju autobiografski karakter, kao na primjer Cvijet sa raskršća, koju je Matoš smatrao jednom od svojih najuspjelijih i najnježnijih novela. Ostale novele su: Camao; Lijepa Jelena; Balkon; Vrabac; Iglasto čeljade; Čestitka; Moć savjesti; Kip domovine leta 188*; Pereci, friški pereci; Vergl i Nedovršena autobiografija.
