Iako je Franz Kafka jedan od najvećih, najčitanijih i najutjecajnijih autora dvadesetog stoljeća, i danas nam je nedokučiv, a njegov život i književna ostavština podložni su raznim interpretacijama. Ovi nam dnevnički zapisi daju uvid u pravog Kafku, čovjeka iza zagonetnog umjetnika, sa svim svojim osjećajima, strahovima, ambicijama i sanjarenjima.
Pokrivajući razdoblje od 1909. do 1923, samo godinu dana prije autorove prerane smrti, Dnevnici nam otvaraju vrata Kafkina svijeta, nudeći nam iznimno zanimljive bilješke o kulturnome i društvenom životu u Pragu na početku dvadesetoga stoljeća. Ništa manje zanimljivi nisu Kafkini zapisi o osjećajima prema ocu kojeg je obožavao i s kojim, zbog ambicija koje je nastojao prenijeti na sina, nije uspio uspostaviti skladne odnose, prema svom prijatelju i biografu Maxu Brodu te prema ženi s kojom se nikad nije vjenčao. Na koncu, fascinantni su i zapisi vlastitih snova iza kojih stoji neprestan osjećaj krivnje i Kafkina borba da se dokaže kao pisac u svijetu vođenom mračnim i nepoznatim mehanizmima.
Dnevnici nisu samo neophodni za razumijevanje Kafke i njegovih romana i pripovijedaka, već su čitak prikaz jednoga nevjerojatno burnog života koji nagoni na razmišljanje.
* * *
Moram posjetiti sestru i njezina malog sina. Kad se jučer majka u jedan sat ujutro vratila kući od moje sestre s novošću o rođenju dječaka, moj je otac u noćnoj košulji krenuo kroz stan te otvorio vrata svih soba, a sluškinja je probudila mene i moje sestre i objavila rođenje na takav način kao da se dijete nije samo rodilo, nego već provelo častan život i čak imalo sprovod.
* * *
U podne mi je otac predbacivao da se ne brinem za tvornicu. Izjavio sam da sam uzeo udio jer sam očekivao dobit, ali dok sam u uredu ne mogu raditi. Otac je i dalje negodovao, stajao sam kraj prozora i šutio. No navečer me zatekla misao koja je proizišla iz toga podnevnog razgovora, kako mogu biti posve zadovoljan svojim sadašnjim položajem i samo moram paziti da cijelo svoje vrijeme oslobodim za književnost.
* * *
Ja i Max vjerojatno smo ipak u temelju različiti. Ma koliko se divio njegovim tekstovima, kad su preda mnom kao cjelina nedostupna i mojem i zahvatu svakoga drugog, čak i današnji niz kratkih prikaza knjiga, ipak je za svaku rečenicu koju piše za Richarda i Samuela vezan neki nevoljni ustupak s moje strane, koji bolno i duboko osjećam. Barem danas.
* * *
Maxu se nisu svidjeli posljednji dijelovi koje sam napisao, u svakom slučaju jer misli da nisu u skladu s cjelinom, a možda i zbog toga što ih i same smatra lošima. To je vjerojatno zato što me bio upozoravao da ne pišem tako naširoko jer učinak takvog pisanja on vidi kao nešto želatinozno.
