Nakon što je prethodno bio ranjen, Salvo Montalbano je na bolovanju. No, unatoč tomu, on se na svoj osebujan način upliće u istragu koja je pokrenuta zbog otmice lijepe mlade djevojke iz do nedavna dobrostojeće a sada, zbog vlastita altruizma, osiromašene obitelji koja i nema novac da plati traženu otkupninu. I baš će se oko toga ispreplesti zamršena i uzbudljiva radnja romana, posve neizvjesna, na kraju i posve neočekivana raspleta.
Može li se čovjek pobuniti protiv stanja stvari kojemu je i sam svojim profesionalnim radom doprinio da se održi, upitat će se antibirokratski nastrojeni, svojeglavi ali vazda dobrohotni komesar izuzetne intuicije, intuicije koja je stalno u službi otkrivanja onog nečeg što je u zbilji pokriveno jedva vidljivom paučinom koju, s gustog podivljalog grma za našim leđima, tek pljusak može skinuti.
„Camilleri se sretno, djetinjasto anarhično igra i s jezikom – neobično sicilijaniziranim talijanskim, makaronskim, ekspresionističkim.“
Antonio Di Grado
