ESTETIČKI PROBLEM U TOME AKVINSKOGA

Svjetski ugledan znanstvenik i književnik Umberto Eco, pisac mnoštva znanstvenih rasprava prevedenih na više jezika, nalik je modernom Abelardu, lutajućem kleriku koji se od znanosti kreće prema umjetnosti i obrnuto, a na taj način izaziva ušančene disciplinarne podjele, institucije, te veličine ljudskog srca i uma. Veza Eca i Tome Akvinskoga ispredena je odnosima koje autori zapodijevaju sa svojim djelima, koje moderno ili postmoderno vrijeme održava sa svojom tradicijom, s vremenom iz kojeg smo svi izašli, sa srednjovjekovljem. Moderni mislilac i davni teolog sastaju se u povijesti, u imaginarnom dijalogu poput davnih dijaloga filozofskih veličina koje su toliko voljeli neki aleksandrijski mislioci i čije tragove možemo nazreti u Ecovim raspravama. Prema najvećem dijelu literature o srednjovjekovlju, koja nalikuje na zatvor gdje se nikad ne bismo željeli naći, Ecova rasprava još uvijek, četrdesetak godina poslije, predstavlja dragocjeni izuzetak.