Zbirka poezije Grad: konstrukcija Martine Vidaić logičan je nastavak, motivi naslova to već sugeriraju, njezine prethodne pjesničke knjige Trg, tržnica, nož. Armaturu nove zbirke čine pjesme s likom Rusalke, četiri pjesme o potresima, tri o spomen-pločama i smrtima žena, te sedam pjesama „Pjesnikinja dijeli objavu: …“.
Naslovi u kojima se spominju grad, trg, jezero, kuća… mogli bi orisati kartografiju i tlocrt zbirke. Ovaj put su Martinine pjesme kraćih strofa, gotovo isprekidane, kao da ih je i same neki unutarnji potres razlomio, ponekad od samo jednog stiha, što im fino naglašava težinu i gustoću, slikovitu misaonost koja se uglavnom taloži oko motiva koje bismo po jednoj pjesmi smjeli nazvati tamnim evanđeljem. I centrirane, što pokazuje čežnju za simetrijom, uređenošću i daje opreku koja rađa formalnu napetost prema sadržaju.
Jedan od čestih motiva zbirke je kuća, koja je tek u planu ili se gradi ili propada, drugi pak voda koja se u pravilu dovodi u vezu sa smrću, bez ikakve patetike ili jauka. Ali glavni junak, s kojim je Martina Vidaić u prisnim odnosima je jezik, koji zaviruje u mrak (time ga osvjetljava), gradi i razgrađuje gradove, ljude, nas.
Kruno Lokotar
