Književni povjesničar i sveučilišni profesor Vinko Brešić (1952.) nakon
višegodišnjih istraživanja objavio je 1997. zbornik od 157
autobiografija 100 hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća čime je usustavio
jednu specifičnu književnu praksu. Javnost je njegov projekt dočekala
kao jedinstveni znanstveni i izdavački pothvat (M. Jurišić) monumentalnih dimenzija (B. Donat), koji uspostavlja korpus hrvatske autobiografije (A. Zlatar) i koji je izazvao buru u našim spisateljskim redovima (B. Džebić) te bio neko vrijeme u vrhu čitanosti.
U međuvremenu autobiografska je literatura i u nas doživjela pravu
eksploziju, autobiografsko štivo u žiži je interesa najšire čitateljske
publike, istraživača i nakladnika koji u sada već specijaliziranim
nizovima objavljuju strane i domaće autore s njihovim životnim pričama. U
takvoj situaciji autor se odlučio na novi korak, pa je pozvao hrvatske
pisce da za njegov projekt dopišu raniju ili napišu novu autobiografiju.
