Godine 1997. autor je na temelju vlastitih
višegodišnjih istraživanja hrvatske autobiografije objavio
zbornik od 157 autobiografija 100 hrvatskih pisaca
novije hrvatske književnosti – od M. J. Šporera i Lj. Gaja
do B. Marune i H. Hitreca.
Ovime je književnopovijesno
usustavljena jedna posebna književna praksa u kojoj
se autobiografija shvaća u užem smislu, tj. kao žanr s
kontinuitetom koji je podudaran s granicama novije,
tj. postilirske književnosti.
