Iza svake je ostalo ime knjiga je osam priča o osam žena nagrađena
Malteškom nacionalnom književnom nagradom. Biti „stvarna“ žena i biti
Maltežanka potka je svih priča, a Azzopardi je, kako i sama napominje,
željela dati glas ženama različitih provenijencija i osobnosti (radnice,
pjesnikinje, prosjakinje…) jer u malteškoj književnosti žene su
najčešće prikazivane kroz stereotipe: žena kao majka, kao inspiracija
ili kao prostitutka.
Neobična je običnost likova u ovoj knjizi;
sve redom obične su žene jake osobnosti. Ako su i čudne ili opsesivne,
snaga njihovih karaktera zabljesnut će nas. Sandra ostavlja ključeve
nepoznatim muškarcima koje tako osvaja pa napušta. Priča o Gracey donosi
element nadnaravnoga ili je Gracey tek projekcija potisnute putenosti
prodavačice Helene. Graceyn monolog pršti senzualnošću i jedan je od
vrhunaca ove proze. Roża cijeli život čeka: nekada muža, a sada smrt.
Mrtva je, a živa i šije ukopne haljine. Polly su oduzeli dijete pa sada
tješi svoje lutke kao da su joj djeca. Svoj krešendo zbirka postiže u
njezinoj priči, koja preispisuje i sve ostale.
Ove priče
uvrštavaju se među najznačajnija postignuća nove generacije malteških
pisaca. U njima nalazimo stilske i jezične pomake od uobičajenoga, crni
humor, kritiku društva (konzervatizma, utjecaja crkve, života u malim
sredinama, ispraznosti političkih govora i obećanja). Krajolik koji
Azzopardi opisuje, unutarnji i vanjski, malteški je, mediteranski, i
nama blizak, a ova zbirka prvo je malteško djelo u cijelosti prevedeno
na hrvatski.