Izina balada, remek-djelo iz pera klasične autorice mađarske književnosti 20. stoljeća Magde Szabó, višeslojna je, dirljiva, univerzalna priča o srazu različitih života – tradicionalnog i modernog, gradskog i seoskog, mladog i onog pozne dobi; saga o prolaznosti i mogućim načinima da se s njom nosimo i, svakako, meditacija o ljubavi – raznolikim njenim licima, mimikrijama i maskama.
Etelka, umirovljenica iz provincije, na sebi nosi ožiljke dugoga dvadesetog vijeka. Odrasla je u siromaštvu, preživjela nesreće Prvoga svjetskog rata, a zatim su se stvari za nju – udajom za dragoga sudca Vincu – nakratko popravile; u sretnom braku dobili su kćer Izu. Sudac će međutim ubrzo pasti u političku nemilost, zatim će uslijediti košmari Drugog rata, a onda, niotkuda, iznenadna starost i s njome Vincina smrt. Iza, u međuvremenu uspješna, razvedena liječnica – utjelovljenje novog doba – preseli staricu u svoj moderni stan na jednom budimpeštanskom bulevaru, u srcu grada koji se i sam stubokom mijenja. I ništa više, u tom kolopletu furiozno ispisane i istodobno mekane, tople kontemplativne proze, ne bude kao što je nekada bilo…
Magda Szabó (1917. – 2007.) najznačajnija je mađarska književnica 20. stoljeća. Za života je objavila više od pedeset književnih djela: romana, drama, zbirki pjesama, studija i eseja te filmskih scenarija. Rođena je u Debrecenu, gdje je studirala latinski i mađarski jezik na Sveučilištu Lajos Kossuth. Odmah po završetku studija, četrdesetih godina 20. stoljeća, počela je predavati u djevojačkim školama u Debrecenu i Hódmezővásárhelyju, a potom se, između 1945. i 1949., zaposlila u Ministarstvu religije i obrazovanja.
U književnosti se javila 1947. zbirkom pjesama Bárány (Janje), a već za sljedeću zbirku pjesama, Vissza az emberig (Povratak ljudima), dobila je 1949. prestižnu književnu nagradu, koju joj je tadašnji staljinistički režim oduzeo odmah nakon dodjele, zabranivši joj sav daljnji književni rad, a ubrzo potom dobila je otkaz u Ministarstvu.
Svoj prvi roman Freskó (Freska) objavila je tek 1958. godine, a godinu dana kasnije i roman Az őz (Srna), kojim je postigla velik uspjeh kod mađarskih čitatelja. Do kraja života objavila je dvadesetak romana (više od polovice doživjelo je ekranizaciju), a među poznatijima su Pilátus (Pilat, 1963.), Abigél (Abigajila, 1970.) Staromodna pripovijest (Régimódi történet, 1977.), Vrata (Az ajtó, 1987.) i Für Elise (2002.).
Djela su joj do danas prevedena na više od 40 jezika, a dobila je i mnoga znamenita književna priznanja; među njima i „Kossuth“ (1978.), najvažniju mađarsku kulturnu nagradu. Za roman Vrata (preveden na trideset četiri svjetska jezika), dodijeljena joj je prestižna francuska književna nagrada „Femina“ za strane pisce (2003.).
