Branislav Glumac u novoj zbirci povezuje visokomimetski i niskomimetski modus, spaja metafizičko, esencijalno s tzv. banalijama svakodnevnog života, s tijelom i njegovim potrebama. Pritom je iznimno ironičan, često i autoironičan u toj svojevrsnoj rekapitulaciji vlastita života. Duhovitost i uz nju sjetna nota, stvaraju poseban vid poezije koja ne štedi ni samog autora, već ga ogoljuje u svakom dijelu, emotivnom, duhovnom, tjelesnom. O snu i stvarnosti, o samoći, strahu i ljubavi, o svemu tome piše Glumac u dirljivoj knjizi „Jesen sobne biljke“, nesvakidašnjem pjesničkom sumiranju, pokazujući kako je bar jezik neuništiv, netvaran i kao takav najbolje čuva sve naše tragove, uspomene, sjećanja, zanose, deziluzije.
Darija Žilić
