Jesu li se cijepili stari trabanti? drugi je roman hrvatskog autora Ernesta Stadlera, svojevrstan
nastavak njegova prvijenca Tucači kamena iz 2013. Roman sa svojim prethodnikom stoga očekivano
dijeli mnoga stilska, strukturalna i sadržajna obilježja. Oba su na svojoj površini humoristični romani,
pisani pitkim razgovornim stilom, fragmentirane i epizodne strukture, s radnjom geografski
smještenom na više-manje istom području i s istim središnjim likovima, oba romana ispod svoje
šaljive površine tematiziraju „ozbiljnije“ osobne i društvene teme i oba mjestimice sadržavaju tamnije
podtonove nego bi se od humorističnog romana možda očekivalo.
No tom se sličnošću između prvijenca i njegova nastavka ujedno jasnije ističu duboke razlike
među njima, razlike koje novi Stadlerov roman čine nečim puno višim od običnog „nastavka“, od
pukog dodavanja istoga ili primjenjivanja već prokušane formule. Dok veći dio radnje Tucača prati
zgode skupine prijatelja iz malog slavonskog sela, samoprozvanih „starih trabanata“ (što objašnjava
isprva neproziran naslov novog romana), kroz nekoliko desetljeća njihova života u socijalističkoj
Jugoslaviji, središnja su poglavlja Trabanata zbijena u nekoliko godina „europske“ Hrvatske
obilježenih nedavnom pandemijom. Dok događajima u središtu prvog romana dominira odvažna
zaigranost i nemarna vedrina mladih muškaraca koji takoreći nevoljko tek stoje pred izazovima
odraslog života, stari trabanti u novom romanu neironično odgovaraju imenu koje su si kao mladići
odabrali: vedar duh i dalje je tu, smijeh i dalje nadglasava jadikovke, no očekivanja su zamijenjena
introspekcijom, planovi sjećanjima, pustolovnost zagledanošću u osobnu krhkost i prolaznost. Dok u
svojem prvijencu Stadler koristi fragmentiranu pripovjednu strukturu i mnoštvo likova kako bi kroz
povijest sazrijevanja svojih junaka suptilno i lucidno ocrtao u isti mah komičnu, tragičnu i nadrealnu
sudbinu slavonskog sela, uhvaćenog u neobičnom kulturalnom spoju seoskih zabava, partizanskih
filmova i glazbe Beatlesa, konjskih zaprega, pionirskih štafeta i prošvercanih traperica, tradicionalnih
socijalnih odnosa, komunističkih političkih škola i seksualne „emancipacije“, u ovom se nastavku
pripovjedno žarište oštrije usmjerava na središnji lik romana, bjelodano autorov književni alter ego,
no ujedno se ozbiljne teme, i one političke i one intimne, proširuju daleko izvan onoga što se može
nazrijeti u njegovu prethodniku. Dok su kršćanski motivi u Tucačima tek implicitni, nenametljivo
ležeći ispod priče o iskupljenju i pomirenju, u Trabantima su oni izvučeni u prvi plan, rastući svojom
jasnoćom i intenzitetom kako se roman, zajedno sa životima njegovih junaka, približava svojem kraju.
Jesu li se cijepili stari trabanti? istovremeno je humorističan roman i meditacija o svrsi života,
kolekcija masnih viceva i kompendij „teorija urota“, društvena kritika i poučan renesansni dijalog;
roman o teologiji i janjetini, o sakralnoj umjetnosti i čobancu, o vladarima svijeta i šaranima na
rašljama; kronika jednog mračnog vremena i književni spomenik jednoj vedroj generaciji; osobna
ispovijest i prijateljski dar, šaljiv bez izrugljivosti i tužan bez ogorčenosti; poduka, oproštaj i ostavština
jednog „teoretičara urota“. No prije svega, na svojoj najdubljoj razini, Trabanti su priča o prihvaćanju
vlastite konačnosti i nemoći, o pomirenju sa smrtnošću i pouzdanju u Providnost.
Martin Kolar
