Žanr i priča Kalendara Maja najjednostavnije se mogu opisati
kao spoj nešto skučenije shvaćenog romana-rijeke (s bildungs romanom kao
posebno istaknutim sastojkom) i pripovijesti o prokletim ljubavnicima,
pri čemu se konkretne asocijacije mogu javiti u rasponu od, recimo, Idiota Dostojevskog preko njegova specifičnog hrvatskog odjeka, Krležina Povratka Filipa Latinovicza, do Vragolija zločeste curice
Vargasa Llose. Kao u takozvanom romanu-rijeci, pokriveno je više
generacija iste obitelji, obitelji središnjeg lika i pripovjedača
Tihomira Romara, no srce pripovijesti ipak je odnos Tihomira i fatalne
žene njegova života, Senke.
Tihomir pritom više podsjeća na Filipa Latinovicza nego na kneza
Miškina, a kao asocijacija izranja i Ricardo, Vargas Llosin
pripovjedač-protagonist iz Vragolija zločeste curice, na čiju naslovnu
junakinju, izbjegavanjem istine, sklonošću lažima, stanovitim psihičkim
mijenama i seksualnom spremnošću na sve itekako može podsjetiti Senka.
Međutim, ogromna je razlika u općem tonu Vargas Llosina i Ferićeva
romana. Dok je nobelovčev kronikalni uradak izrazito stilizirano djelo s
takozvanim papirnatim likovima i skicozno predočenim ambijentima,
Ferićeva je pripovijest posve životna, u njoj sudjeluju ljudi od krvi i
mesa bivajući u konkretnim, reljefno predočenim prostorima i
razdobljima. I tu dolazimo do silnog autorskog rasta hrvatskog autora.
Rasta koji se potvrđuje na svim razinama njegova romana ‒
idejno-značenjskoj, motivskoj, dramaturškoj, stilskoj.