Skrivajući se iza literarne paučine cinizma i ironije, Fournier u ovom
autobiografskom romanu koji tematizira iskustvo oca dvojice
hendikepiranih sinova zapravo razotkriva i sondira najtananije dijelove
ljudske duše i njezinu sposobnost adaptacije na životnu tragiku.
Fournier dira u najosjetljiviju žicu ljudske osjećajnosti izbjegavajući
pritom jeftino sentimentaliziranje, prepuštajući nizu autentičnih
vinjeta obiteljskog života da govore sami o sebi bez nepotrebnog opisnog
patosa.
Riječ je o djelu koje istodobno predstavlja svu krhkost
ljudskog bića, ali i njegovu veličinu i snagu koju mu pruža jedino
iskrena ljubav i osobna etika, rečeno kantovski: “Dvije stvari
ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i
strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni”.
