Ivica Ivanišević je svoje junake, kvartet pisaca, različitih nacija i
poetičkih preokupacija, smjestio u rezidenciju za pisce u ‘rumunjskoj
nigdini’, gdje bi svatko trebao raditi na svojoj knjizi. U izolirane
uvjete oni dolaze sa svojim privatnim i profesionalnim ‘fejlovima’;
Hrvata je upravo nogirala Bivša, a trebao bi funkcionirati kao
humoristički pisac i pisac vesterna u fušu, Finkinja se bori s gotičkim
romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan
od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od
kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za
pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. I tu
dolazimo do trenutka kad treba konstatirati da su i pisci samo ljudi,
što nam Ivanišević uspješno dokazuje u romanu u kojem četiri vrlo
raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu
svakodnevicu; prepunu dramatike,
ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i
smicalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana, ali i
‘tihih’ zapisa o samom procesu pisanja. Sposobnost da kroz filter humora
provuče i one situacije koje uopće ne djeluju smiješno, svakom liku
podari originalan glas i uspostavi urnebesnu dinamiku dostojnu komedije
zabune i tamo gdje nam se čini da je sve sporo i dosadno (recimo, među
piscima), doista je rijetka osobina, a Ivanišević je, eto, posjeduje. U
ovom sjajno i logično ispripovijedanom romanu sve pršti od spoznaje kako
književnost itekako ima veze sa životom, čak i ako se pisci tome jako
opiru.
poetičkih preokupacija, smjestio u rezidenciju za pisce u ‘rumunjskoj
nigdini’, gdje bi svatko trebao raditi na svojoj knjizi. U izolirane
uvjete oni dolaze sa svojim privatnim i profesionalnim ‘fejlovima’;
Hrvata je upravo nogirala Bivša, a trebao bi funkcionirati kao
humoristički pisac i pisac vesterna u fušu, Finkinja se bori s gotičkim
romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan
od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od
kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za
pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. I tu
dolazimo do trenutka kad treba konstatirati da su i pisci samo ljudi,
što nam Ivanišević uspješno dokazuje u romanu u kojem četiri vrlo
raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu
svakodnevicu; prepunu dramatike,
ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i
smicalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana, ali i
‘tihih’ zapisa o samom procesu pisanja. Sposobnost da kroz filter humora
provuče i one situacije koje uopće ne djeluju smiješno, svakom liku
podari originalan glas i uspostavi urnebesnu dinamiku dostojnu komedije
zabune i tamo gdje nam se čini da je sve sporo i dosadno (recimo, među
piscima), doista je rijetka osobina, a Ivanišević je, eto, posjeduje. U
ovom sjajno i logično ispripovijedanom romanu sve pršti od spoznaje kako
književnost itekako ima veze sa životom, čak i ako se pisci tome jako
opiru.
