KRUNSKI SVJEDOK U HEBRANGOVU SLUČAJU

O knjizi Ivana Supeka “Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju”, kao o jednoj specifičnoj vrsti romana koji spada u političku literaturu, sjetimo se Solženjicina i drugih, možemo reći slijedeće. Postoje događaji o kojima se može pisati znanstveno, analitički ili dnevnički s ciljem da čitaoci i javnost konačno shvate lažnost dosadašnje slike o tim događajima. Znanstvena otkrića povijesnih zabluda i laži, povijesnih nepravdi i zbiljskih tortura, tortura prema pojedincima i narodima nas kadikad ostavljaju hladnima premda se pišu s pretenzijom da budu prekretnicom u mišljenju i u ocjeni nekih davno zaboravljenih vremena. No knjiga koja ima namjeru da razbudi uplašeni duh, koja hoće razgaliti zaspalu dušu i obnoviti zbrisano pamćenje, mora biti pisana posebnim jezikom i na poseban način da bi doprla do čitaoca. Ona mora posvema zanemariti djelomične i posebne dimenzije čovjekove, duševne i izričajne momente, da preskače znanstvene, umjetničke i političke ograde. Ona mora mrtvilo znanosti oživjeti umjetničkom rukom a isto tako, hladnoću političkog odnosa rasvijetliti moralnom dimenzijom.