Nakon što u avionskoj nesreći pogine veći dio njegove obitelji, Zvonimir Žagar, potomak ustaške obitelji koja je nakon Drugoga svjetskog rata emigrirala u Argentinu, počinje se prisjećati sumornog djetinjstva i mladosti u iseljeništvu, a potom i života u Žabljem Dolu, selu u koje su se Žagari vratili. Odrastajući među njima, glavni lik shvaća da je mržnja između njega i njegove obitelji neminovna. Što god napravio, što god rekao, oni će biti protiv njega, nastojat će ga izrugati i prikazati kao nepotrebno biće. Nakon povratka u Hrvatsku, Žagari su razočarani Hrvatima, jer ne odgovaraju njihovim projekcijama i njihovoj emigrantskoj optici. U tom rascjepu počinje konačna katarza glavnog lika u kojoj on spoznaje svu nakaznost svojih političkih stavova. Gade mu se politička i društvena situacija te više nema snage lagati samome sebi. Njegova katarza hoda po rubu ludila, ali se glavni lik svemu tome na koncu uspijeva nasmijati, vinuvši se iznad događaja u makabričnom dimu.
Roman Kukac karakterizira interkontekstualni pristup povijesti, u kojem se povijest ne doživljava samo kao niz događaja, nego kao činjenični supstrat u koji je utisnuto anegdotalno individualno. Njegov kukac, koji postaje njegov mračni, ali nužni alter ego, nije kafkijanski kukac, on nije bijeg od realnosti nego divovski kukac koji želi proždrijeti njegovu obitelj. Službena povijest, čak i kad je napisana po svim pravilima struke, nije u stanju prikazati unutarnje procese koje su izazvali povijesni događaji – u tom smislu, između unutarnjeg i vanjskog uvijek postoji korelacija i prožimanje. Roman prihvaća montipajtonovsko-kafkijanski pogled na stvarnost, ali u orbitama balkanskog humora i brešanovske grotesknosti, jer ne zaboravimo, u korijenu svakog užasa, u humoristično je ugrađeno barem zrno grotesknog.
Kad bi moji sunarodnjaci samo znali koliko duhovne ljepote u sebi krije hrvatski jezik. Koliko prostora za mišljenje ostavlja onome tko se njime služi. Ali Hrvati se boje prodrijeti u svoj jezik kako ne bi spoznali vlastitu bijedu. Često sam se pitao zašto nemamo izvornih mislioca. Zašto nemamo filozofa? Naš jezik je čudesan poticaj za mišljenje, on zove da se na njemu misli, ali Hrvate se od djetinjstva plaši da će ih knjige i mišljenje uništiti. Poludjet ćeš od tih knjižurina. Samo ti toliko napreži svoj mozak pa ćeš završiti u ludnici. Primitivizam je uvijek vladavina straha. Prijetnja. Nekome tko nije živio među tim ljudima teško je shvatiti koliko smo mi potlačeni.
Moji su željeli pomirbu svih Hrvata. Ali su u toj svojoj pomirbenoj državotvornosti iste te Hrvate, koje su tako beskrajno voljeli, dijelili na katolike i ateiste, na čiste Hrvate i mješance, na ustaše i partizane, na desničare i ljevičare, i, ono što je najvažnije, na domoljube i izdajnike. Otac je bio opsjednut izdajnicima, tražio ih je i pronalazio svuda oko nas i tu svoju opsesiju prenio je na svoju djecu te smo ih i mi, kao šinteri, tražili po ulicama Buenos Airesa, Zagreba i Žabljeg Dola.
Ivan Klarić (Šibenik, 1972) hrvatski je pisac i pjesnik. Život ga je iz Hrvatske odveo u susjednu Italiju, u Palermo, gdje živi i danas. Piše na hrvatskom jeziku, a vezu s domovinom održava, između ostalog, kao član Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Neka od njegovih objavljenih djela su Ruže i ništavilo, Mjesečeva kuća, Henok, Noino zrcalo, Digitalni žamor, Tihi dani, Zrcala u pustinji, Camileev requiem, Crna pantomima, Sati na vjetru, Karbonski krajolici, Izvještaj iz Pretoriuma, Mrtvo more i Dragi Marko. Klarić je za zbirku pjesama Magnitude 2023. godine dobio nagradu „Tin Ujević“.