Svoj
posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na
hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske
književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o
djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o
sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših
života.
Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim
vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu
ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog
svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i
prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti
vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i
Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog
vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska
riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju
romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje.
Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je
imaginaran.
Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna,
makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu,
dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević
je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo.
Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih
makedonskih pisaca uopće.