Priča počinje bizarno – da završi još bizarnije. Jedan slučajan
susret – i Maigret kreće za vlastitom radoznalošću, da bi se kao s
betonskim zidom sudario s misterijem.
Čovjek se ubio naoko iz čistog mira. No u traganju za stvarnim razlogom –
i opravdanju vlastite savjesti – Maigret nas uvodi u nevidljivi,
mistični svijet u kojem se na čudan način ne miješaju samo ljudske
sudbine, nego i samo vrijeme, vadeći iz ormara stare kosture i neke
davno zaboravljene priče. Koje je možda najbolje prepustiti zaboravu.
Maigretu je očito važnije shvatiti čovjeka negoli uhvatiti zločinca.
Simenonov je krimić, kao i svaki drugi, igra žandara i lopova. Samo
što u njoj žandar ne lovi lopova, nego vlastitu, ljudsku dušu.