Kratka povijest čovječanstva.
Zabrinjava me činjenica da pojam čovječanstva kojim se služimo uzimamo zdravo za gotovo: riječ je o obliku samozadovoljstva zbog kojeg se teško suočavamo s izazovima. Nadalje, držim da griješimo ako smo uvjereni da daljnje širenje i rastezanje nije potrebno. Cjelokupni je sustav potrebno pomno promotriti i potražiti nedostatke. Paleoantropolozi koji kategorijom žele obuhvatiti više hominida, primatolozi koji granice roda Homo žele pomaknuti u korist čimpanza, moralisti koji se svim silama protive izdvajanju iz dijela ljudskih prava nerođene djece i osoba na umoru… svi oni, svatko na svoj način, potežu granice pojma. Moguće je da on i dalje raspolaže iznenađujućom eiastičnošću. Priča o širenju pojma čovječanstva — priča koju ćete čitati na sljedećim stranicama — još nije završila. Pitanje “Što znači biti čovjekom?“ (ili potpitanje: “Tko je onda točno čovjek?“) među nama sada budi odgovore koji se razlikuju od odgovora koje su u prošlosti nudile druge kulture, ali na to je pitanje i danas jednako teško odgovoriti.
Čini se da nikada nismo prestali biti čovjekolikim majmunima, a ipak težimo ulozi anđela.
Koliko smo uistinu napredovali na evolucijskom putu?
Koliko još trebamo prijeći da istinski prihvatimo i cjelokupnu ljudsku zajednicu, te dođemo do održive granice između ljudi i ostalih?
Moguće je da je potraga osuđena na vječno trajanje, budući da svi oblici znanstvenog napretka zamagljuju dotada uvjerljive razlike.
