Mjesec sja kroz napukla rebra

„Jesam li ubio čovjeka ili sam samo sanjao da ga ubijam? Zar nije svejedno? Dobro sam se osjećao, znači da sam kriv.” Drugi roman Nikole Leskovara mračna je i potresna studija o ljudskom zlu, varavoj nadi i tinjajućoj snazi ljubavi koja bi nas mogla sve zajedno iskupiti. Leskovar, a to je već snažno posvjedočio u svom romanu prvijencu Tijelo od soli, piše lakom, kao katana oštrom rukom, njegova su jezična rješenja zadivljujuće poetska, a njegova prozna snaga uzemljena je u rijetko viđenom talentu. Britke, uznemirene i tektonski precizne rečenice raspoređene po kratkim poglavljima svojom brutalnom energijom oduzimaju dah i odjednom stanovnici tih rečenica, cijela plejada bizarnih, sumanutih, tužnih i histeričnih likova, postaju naša družba s kojom se ovim mrakom i blatnom stazom upućujemo ravno u užitak čitanja. Mjesec sja kroz napukla rebra roman je razlike, izvan moda i priručnih lakih rješenja, daleko od jeftine zavodljivosti, bilo kakvog koketiranja sa žanrom ili podilaženja čitatelju. Pa opet, neodoljiv je to i poseban tekst, čista avantura, vrtuljak lunaparka koji se otkinuo i vitla pod hladnom mjesečinom.