“Glumčev povratak pjesništvu u novom
mileniju dogodio se u izmijenjenom poetičkom i društvenom kontekstu. Nećemo
preuveličavati činjenicu da je hrvatska poezija kroz to vrijeme obilno iživjela
svoju »splendid isolatio« i neoavangardističke opcije, osjetivši još jednom
kušnju mimetičke verifikacije, neorealističke »kupke«. Doista, nakon prevlasti
»semantičkog konkretizma«, odnosno svih oblika verbalne euforije i jezične
iščašenosti, ukazala se potreba za pisanjem »s pokrićem« referencijalnosti.
Glumac nipošto nije slijedio nekakav trend neorealizma (ili
neoegzistencijalizma), nego je do s v o j e »verističke« ili čak
naturalističke ekspresivnosti došao postupnim razvijanjem vlastita kontinuiteta
samosvojne komunikativnosti i stavljanjem u igru vrlo osobna uloga.”
Tonko Maroević
