Pjesnik, esejist i prevoditelj Octavio Paz (1914. – 1998.) još kao relativno mlad pisac postaje (pa i postumno ostaje) ključnom osobom meksičkoga književnog života. Uz Jorgea Luisa Borgesa i Gabriela Garcíju Márqueza po svoj je prilici najutjecajniji hispanoamerički književnik 20. stoljeća. U Meksiku su se za njegova života i poslije oko njegova lika i djela lomila koplja; u prirodnoj želji da izađu iz njegove orijaške sjene, mladi meksički pjesnici i dandanas često osjećaju potrebu da se nekako odrede spram Paza, bilo za ili protiv. Paz je 1981. dobio Nagradu Cervantes, a 1990. godine Nobelovu nagradu za književnost.
Ovaj izbor uzima u obzir autorovu bogatu i raznovrsnu pjesničku bibliografiju u cjelini, to jest pjesme objavljene u rasponu od čitavih šest desetljeća: od mladalačkih stihova, preko kapitalnih poema „Sunčev kamen” i „Bijelo” te opsežnog izbora iz „indijskog razdoblja”, do već klasičnih, antologijskih pjesama poput „Himne među ruševinama”. Posvećeno, precizno i nadahnuto sastavio ga je i prepjevao Dinko Telećan, u kapitalnom izdanju kakvo smo „književnom kontinentu Paz” odavno bili dužni
