Roman Nasljedstvo u Norveškoj je postao bestseler, između ostalog i zato što su čitatelji prepoznali autoričinu obitelj u priči o unutarobiteljskoj destrukciji, odnosno pročitali Nasljedstvo kao prikrivenu autobiografju Vigdis Hjorth. Njezina sestra Helga Hjorth bila je toliko uvrijeđena Nasljedstvom da je napisala vlastiti roman Frivilje koji je također postao bestseler. Nasljedstvo počinje kao klasična priča o disfunkcionalnim obiteljskim odnosima. Četvero djece spori se oko nasljeđivanja dviju susjednih brvnara na otoku koje su oduvijek u posjedu obitelji.
Dvije kćeri koje su se godinama brinule za posjed i roditelje dolaze u sukob s ostalo dvoje djece, koja su odavno prekinula svaki kontakt s obitelji. Tada na vidjelo izlaze dugo skrivane mračne i teške obiteljske tajne. Nasljedstvo je mučna priča o pokušaju glavne junakinje da raščisti obiteljske odnose nakon očeve smrti. Pred više od dvadeset godina glavna junakinja prekinula je sve kontakte s članovima najuže obitelji nakon što je oca optužila za spolno zlostavljanje, a njezina majka i sestre nisu joj povjerovale. Vigdis Hjorth piše izvarednu prozu: u dugim odlomcima unutarnjeg dijaloga prizivaju se sjećanja glavne junakinje koja je vode do suočavanja s očevom smrću i obiteljskim užasom koji ju je godinama držao u izolaciji.
„Hjorth moćno pokazuje kako je za žrtvu nasilja, osim izvornog traumatskog događaja, gotovo jednako štetno kad se ne vjeruje njezinom svjedočenju. Nasljedstvo podsjeća kako je lakše sakriti mračnu podsvijest nego se s njom suočiti. U najboljim dijelovima roman ova se teza širi i na društvenu razinu. Hjorth uvjerljivo argumentira kako zvjerstva i sukobi često izviru iz onoga što nacija potiskuje ili negira.” – The Guardian
„Nasljedstvo je najveći i najpoznatiji skandinavski književni događaj u posljednjih dvadesetak godina, osim možda Karla Ovea Knausgårda, s čijim se romanima ponekad površno i uspoređuje. Poput Knausgårda, i Hjorth piše protiv represije, protiv tabua koji priječe da se piše izravno i iskreno. No dok nas Knausgård nagovara da gledamo u leševe, Hjorth nas sili da razmišljamo o dušama koje krvare.“ – New Yorker
