„Nemoj me buditi je (anti)roman u kojem su raspad naratora,
ali i raspad priče koja sadrži traume iz prošlosti i surovu
korumpiranost sadašnjosti, metafora o raspadu suvremenog društva i
suvremenog čovjeka. Kroz svoj prepoznatljivi stil – oštar i koncizan, a
duboko liričan i osoban – Marko Tomaš bespoštedno nas vodi kroz mračne
putešestvije u kojima su bolesna ravnodušnost prema postojanju i panični
strah od smrti u postojanom konfliktu.“ Rumena Bužarovska
„Nemoj me buditi
je roman napisan kao beskonačni košmarni dan u kojemu se ne pojavljuje
svjetlo Andie MacDowell, po mnogočemu studija alkoholizma, usporediva i s
filmom Leaving Las Vegas, potresan dokument o razorenoj
deliričnoj svijesti koja u trenucima lucidnosti govori istine, da bi ih
tren poslije posrala i prezrela i s lakoćom ih se odrekla. Ovaj roman će
nesumnjivo postati kultan i nadgeneracijski.“ Kruno Lokotar
„Natruhe
krimi-priče tope se u atmosferi, između teškog umora i laganog humora
junaka koji bi trebao poduzeti nešto i, evo, samo što nije – dok Tomašev
bluz vijuga i spušta se niz serpentine poput prvog pelinkovca.“ Robert Perišić
„Prividno odsustvo radnje u romanu Nemoj me buditi
donekle je i njegova sudbina – stvarna poput sudbine svakoga od nas,
nakon što se u sopstvenoj prolaznosti suočimo sa vremenom koje nam je
iscurilo kroz prste. Ono što svi očekuju se ne događa. Ali samo je tako
moguće naglasiti prisustvo svega što okružuje nedogađanje, ono što
pulsira u napetosti do završne rečenice. Silovito i realno, košmarno i
očajno, priča natopljena ljekovitim drogama i alkoholom diše jedinom
stvarnošću koja je bitna. Zvučna pratnja dobrog dijela ove knjige naoko
je nasumično odabrani Chet Baker. Pa ipak, ovom čitatelju se kao prateća
podloga nameće tvrđi jazz-zvuk – harder post-bop – kao neizostavni dio Tomaševog remek-djela.“ Mehmed Begić