„Đorđe Balašević bio je nadahnut čovjek s ciljem, čovjek velikih snova. Ljepše i točnije od bilo koga drugog opjevao je naše zanesenjaštvo, naše utopije. U najcrnjim vremenima njegove riječi bile su lampioni čežnje za drukčijim, nježnim, neiskvarenim svijetom. Ostavio nam je pjesme uz koje će nas, ako Bog ne bude škrtario i na našim godinama, još dugo prolaziti žmarci. Jednu veliku, dragu kupusaru uspomena. Od njega nam ostaju pjesme zbog kojih nam je ponekad mokro ispod očiju, ali zahvaljujući kojima duša uvijek oživljuje u nadanju. Ostaju nam pjesme uz koje lakše krpamo ostarjela srca. I ostaje nam to što se volimo.“ – iz knjige
Panonski admiral knjiga je o karijeri jednoga velikog pjesnika i padu jedne velike zemlje. To je profesionalna biografija Đorđa Balaševića te zbirka osobnih i kolektivnih sjećanja. Balašević je bio briljantan kroničar i tumač našeg vremena. Tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća izrastao je u simbol otpora balkanskoj provincijalizaciji i ratu. Suprotstavljao se sili gluposti i gluposti sile. Ipak, ponajprije ćemo ga pamtiti kao pjesnika intime i ljudskih osjećaja, kao pjesnika ljubavi. Već nekoliko generacija nosi njegove pjesme ispod kože. Potpisao je opsežnu diskografiju bez slaba albuma, što je rijetkost i u međunarodnim razmjerima. Panonski admiral naklon je njegovoj umjetnosti i njegovu civilizacijskom angažmanu, koji je u toj umjetnosti imao istaknuto mjesto.
„Balašević je bio nezadovoljan svojim pjevanjem u verziji koja je završila na tom singlu. Snimio je još jednu verziju, ta će biti na albumu. Ali ni ona ga nije činila sretnim. Oba puta glas mu je bio tanak, nejak. Boček snosi jedan dio odgovornosti za to, kao i za ostale snimke na kojima Đole zvuči dječački. Za drugi dio nevolje, veći i važniji, nije kriv nitko. Đorđe je znao kakav bi trebao biti njegov glas u pjesmama, ali taj glas on još nije imao. Ne može tu mnogo pomoći producent. Takva zrelost može se dobiti samo s vremenom, sa životnim iskustvom. Godinama poslije, kad se tog iskustva dovoljno nakupilo, Balašević je otpjevao „Vasu“ kako treba. Ali snaga „Vase Ladačkog“ tolika je da nas je već verzija s Cirkusa – to je prva pjesma na albumu – ostavila zadivljenima. Uz nju smo saznali da je pred nama Pjesnik. Iako je Balašević napisao stihove prije nego što će napuniti dvadeset godina, oni nisu sličili mladenačkim škrabotinama. „Vasa“ je, naprotiv, izišao ispod majstorske, već ispisane ruke. Do Balaševića je vladalo mišljenje da su srpski i hrvatski jezik neprikladni za pjevanje. Dušan Vesić misli da su to bile besramne priče netalentiranih ljudi. U svakom slučaju, Balašević je te priče ubio malim prstom lijeve ruke. Tko je god htio, mogao je vidjeti novoga Jovu Jovanovića Zmaja, koji uz to ima i savršene melodije koje prate te čudesne stihove – a koje Jova nije imao, nego su mu ih davali drugi. Rijedak je takav osjećaj za melodiju. Nema mnogo takvih ljudi u svijetu.“
