Posljednje suze nafte i krvi

Nedvosmislen naslov ove knjige poetski analizira ono što podrazumijevamo pod novom kolonijalizacijom svijeta, ali se taj pjesnički posao najvišega reda, u smislu dekonstrukcije i demontaže noćnih strana ideološkog uma, u Burića odvija u prostoru domaćih mitologema (“Žice koncentracijskih logora / najbolje su ograde, / one uvijek podsjećaju kakav smo svijet stvorili.”).

Mimo manjinskog udjela suznih jeremijada i grudobolne semantike, autor dominantno piše, naravno, ironične stihovne sastavke o novoj seobi naroda, o svijetu kojim ravnaju ideologije i ispraznost, bog novca i korporativni kapital. Pritom njegova stihovna evidencija nema ništa od lažno zabrinutog moraliziranja i tek statističke marljivosti bilježenja toposa nelagode, obmane i doktrine laži domaćih i planetarnih gospodara. Naprotiv, ovdje čitamo gorko-melankolične uvide o zbilji kao prostoru posvemašnje oskudice morala, iskrenosti, ljubavi, plemenitosti, ljudske solidarnosti naprosto. Debakl vrijednosti i pitanje “što poslije traume?”, ali i poslije ekstatična orgijanja gospodara života i smrti, posluju i lokalno i globalno u Burićevim stihovnim ovjerama.