Započinje 13. svibnja 1506., kada veliki renesansni umjetnik Michelangelo Buonarotti pristaje u carigradsku luku da na poziv sultana Bajazita, koji je taj posao bio povjerio pa oduzeo Leonardu da Vinciju – sagradi most preko Zlatnog roga. Bježeći od bijesa moćnog pape Julia II, na čijoj je rimskoj grobnici prestao raditi, Michelangelo će upoznati Orijent i njegovu umjetnost, graditi mostove namjesto mosta, ponajprije kroz odnos s vezirovim savjetnikom i otomanskim pjesnikom Mesihijem od Prištine.
Enardov roman oslanja se na povijest, ali je i preispisuje, on je uznemirujuć, baš poput stvarnog (ili izmaštanog) susreta renesansnog čovjeka s ljepotama osmanskog svijeta, precizan i izbrušen kao komad dragocjenog nakita. Ujedno, ova priča o dvojici umjetnika fascinantno je razmišljanje o prirodi stvaralačkog čina i simbolu nedovršenog djela, započetog kao spona sa drugom civilizacijom.
U ovoj kronici o nekoliko zaboravljenih tjedana svjetske povijesti, Mathias Enard skicira političku geografiju, čiji su obrisi podjednako osjetljivi kao i pet stoljeća ranije.
