Sve je moguće u višedimenzionalnoj stvarnosti – sve se već zapravo odigralo.
Svi izbori, kao i njihove posljedice, već su poznati.
Međutim, ako se usmjerimo samo na jedan svijet,
on je poput apstraktne ideje koja naizgled bira svoj put kroz strukturu stvarnosti.
———————————————————————————————————–
Misli i ideje dolaze odnekud, a nitko zapravo ne zna odakle.
Zašto ljudima dolaze određene misli, a neke druge ne?
I zašto se u određenom vremenu sadržaj misli različitih,
međusobno nepovezanih ljudi usklađuje pa oni počnu govoriti
i pisati o istim stvarima?
Što ako je priča o višedimenzionalnoj stvarnosti točna,
a sumnju u to stvara samo naša ograničena sposobnost njezinog doživljavanja?
————————————————————————————————————–
Što se zapravo događa s našim svijetom?
Da li je neslavna 2012. godina kraj ili početak? Znanost se već odavno
poigrava s idejom multisvemira – s “višestrukim svemirom” sastavljenim
od mnogo pojedinačnih paralelnih svemira. Iako znanstveno izvjestan,
multisvemir je zasada izvan dohvata bilo kakve praktične spoznaje, osim
kroz pojedinačna iskustva protjerana na margine društvenog prihvaćanja.
Nakon knjige Razdvajanje svjetova koja je
privukla iznimno mnogo pozornosti svojim neuobičajenim postavkama o
višedimenzionalnoj stvarnosti, a posebice o procesu “razdvajanja” kroz
koji prolazimo, Adrian P. Kezele nas romanom Prije nego odemo predaleko
vodi u svijet neposredne budućnosti. Naš će se svijet preoblikovati
prema odlukama koje budemo donosili. U nekom drugom, paralelnom svijetu
odluke bi mogle biti drukčije. Što ako bi nova tehnologija – koja se u
romanu naziva “formativnom” – mogla omogućiti kontakt između tih
svjetova? Što ako bismo jasno sagledali posljedice koje na te dvije
moguće budućnosti imaju razlike u mišljenju, znanosti, odnosu prema
sebi, ljubavi, obitelji, društvenoj organizaciji i planetu u cjelini?