Karel Čapek, velikan svjetske književnosti, u Pripovijetkama iz jednog i drugog džepa odvodi čitatelja na putovanje kriminalističkim zemljovidom bivše Čehoslovačke. Njegove se pripovijetke, međutim, ne zaustavljaju na detektivskom pristupu zločinima koje u ovih 48 odreda humornih – oporih i melankoličnih – a nerijetko i apsurdnih minijatura tematizira, već nam autor donosi sociološki presjek društva, u kojemu je bilo koji prijestup samo dio svakidašnjice u kojoj živimo i puka ljudska činjenica, a moral i pravda su u oku promatrača. Svojim fenomenološkim pogledom, a gdjegdje i psihoanalitičkim alatom, koji je tada bujao baš na područjima bivše Austro-Ugarske, Čapek i varalicama i prevarenima, i ubojicama i ubijenima pokušava dati lice čovjeka i pokazati da u svakome od nas istovremeno čuči i jedno malo lice dobra kao i sitno naličje zla. O tome što će pretegnuti, počesto odlučuje tek slučaj. A slučajnost se prilikom otkrivanja počinitelja ravnopravno suprotstavlja oštroumlju istražitelja kao i dobroj staroj policijskoj rutini čija nam iskustvena kriminologija poručuje da zločine najčešće čine poznati ljudi iz okruženja ili već poznati prijestupnici. Pisane u formi razgovora običnih ljudi, dinamičnim i urbanim stilom, ove će pripovijesti svoga autora, jednom kad zavirimo u njegove džepove, kriomice i s namjerom da ih čitalački opelješimo, potvrditi kao majstora žanra.
Ja ne znam, možda mi nemamo dušu; ali u nama postoji nešto što je besmrtno poput nagona za pravdu. Nisam ja ništa bolji od bilo kojeg drugog čovjeka; ali u meni je nešto što pripada samo meni – to je slutnja o nekom strogom i velikom redu i poretku. Znam da to ne govorim kako treba; ali u tom trenutku sam znao što je zločin i što je vrijeđanje Boga. I samo da znate, ubijeni čovjek je poput obeščašćenog i opustošenog hrama.
“Čapekove neodoljivo inovativne pripovijetke… rastežu žanr detektivske priče do njegovih krajnjih granica i tijekom tog procesa govore nam mnogo o tajnama ljudske egzistencije.”
Katherine Ramsland, The New York Times Book Review
