Protokol jednog rastanka

Irena Vrkljan intimnu je potrebu za blizinom željela trajno osigurati kroz ovaj tekst. Naime, na nekoliko mjesta u Protokolu jednog rastanka
ona vlastite rečenice prekida da bi ih potom nastavila uljepljivanjem
fragmenata Bennovih neobjavljenih tekstova koje je s njemačkog prevela
na hrvatski jezik. Oni tako postaju trajno sačuvani, a Bennova se
toplina riječi utiskuje u njezine zapise. Protokol jednog rastanka
tako postaje njihova dvojina, tekst postaje tijelo i dio međusobnog
poštivanja, razumijevanja i odanosti. Međutim, njezin smisao za
tekst/tijelo koji postaje mjesto spoznaje i utjelovljenje estetskih
načela, iskazuje se gustom mrežom fine osobne metaforike i privatne
mitologije čineći roman sazdan od igre svjetla i sjene, od ljubavi i
misaonosti, od nade i beznađa, od predočivanja zbilje i simboliziranja
osobne istine. U Protokolu jednog rastanka čita se o zajedništvu i tišini Onih koju su imali trenutke kada ono malo izrečenog postaje snažno i bučno.