Sam među Ircima

Za čitatelje koji su propustili detaljno pratiti zbivanja u crnogorskoj
književnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, Miodrag Vuković
mogao bi se pokazati njezinom najbolje čuvanom tajnom. Ovaj pisac i
novinar svojim je apartnim, originalnim i stilski virtuoznim kratkim
pričama od kraja sedamdesetih do svoje smrti 2013. godine utirao sasvim
nove prozne smjerove, izravno utječući i na danas mnogo prepoznatljivija
književna imena, poput bliskog mu prijatelja Svetislava Basare. Priča u
njezinom klasičnom smislu – naracija – povlači se u pozadinu, i
pozornicu prepušta jeziku. Način na koji mu Vuković pristupa i prepušta
mu se, u potpunosti redefinira ustaljene prozne obrasce. Upravo je
jezik, njegova nezadrživa energija, radost imenovanja, njegova
prevrednujuća snaga i subverzivni potencijal koji se često ostvaruje
kroz britku ironiju – glavni junak ovih furioznih redaka: svaki put kada
se suočite s bjelinom margine suočeni ste s ponorom. Predvidjeti kakvim
će vas obratom, naizgled niotkud izniklim novim likom
(vestern-revolverašem ili kondukterom lokalnog vlaka, golmanom Partizana
ili Sherlockom Holmesom samim), ili briljantnom lirskom slikom
Vukovićev zaigrani, ludistički jezični stroj zaskočiti posve je
nemoguće. Sigurni možete biti samo u jedno: u izgrebenom ogledalu
saloona ugledat ćete drhtav, rijetko uhvatljiv lik beskompromisne,
vrhunske proze.