Autorova želja bila je progovoriti na drugačiji, literaran način o
našim opsesivnim temama, od kompleksa jugoslavenstva, preko različitih
političkih strategija koje sudjeluju u oblikovanju obvezujućih, ali i
alternativnih/obiteljskih nacionalnih narativa, do detalja koji
pripadaju jakoj, a još više onih koji pripadaju slaboj povijesti,
kao i načina na koji smo ih zapamtili (kako to da se nekih detalja
sjećamo više, a neke druge zaboravljamo?). Autor progovara iz pozicije nepouzdanog pripovjedača koji nema monopol nad istinom, a tu obvezujuću poziciju ni ne želi.
Sat hrvatskog rezultat je autorova traumatičnog života u vremenima za koja su neki pjesnici napisali da su bila olovna ili vunena…
Autor, za razliku od njih, u tom vremenu nastoji vidjeti i ljepše
trenutke, jer i život u nesavršenosti može imati određenog šarma,
ljupkosti… Sat hrvatskog pokazuje, međutim, da svaki puta kada se velike teme
žele ispričati na ležerniji način, kroz vizuru maloga čovjeka, jednoga
od nas, cjelinu neće biti moguće uhvatiti – ona će neprestano izmicati,
tako što će se fragmentirati do neprepoznatljivosti.