Četrdesetgodišnji književnokritički i esejistički rad Tonka Maroevića, po njegovu vlastitom priznanju, “uskladišten” u ovoj knjizi, doznačuje nam nedogmatičnu i konzekventnu sliku ukusa ovoga autora. Pobudnost ili motivacija, kojom se rukovodio pri pisanju ovih tekstova, rezultirala je zasigurno jednim od najrelevantnijih uvida u novije hrvatsko pjesništvo. Usuprot autorovoj skromnosti naznačenoj u zagovoru vlastite kritičke prakse, naprotiv, smatramo da su njegovi tekstovi kao malo čiji doprinijeli razumijevanju i pojašnjenju krucijalnih tendencija unutar naše pjesničke prakse, osobito u kontekstu sve razvedenije i sve oskudnije domaće književnokritičke misli.
Bjelodano je da je Maroević trasirao, opisao i podbočio neke, po njemu, sržne tendencije i fenomene te više od četiri dekade, sa smislom i ukusom, zagovarao nekoć “kraljicu književnosti” a danas više-manje socijalno nevidljive praktičare pjesničke scene. Konglomerat autorovih tekstova tako u sebe zaprima eseje koje tumače širi plan pjesništva, napisane kao pokušaje sistematizacije, problemske tekstove koji se dotiču nekih fenomena, veće portrete nekolicine pjesničkih osobnosti te prikaze i kritike knjiga objavljenih krajem šezdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća.
